Legal consequences of deregistration of residence in the Republic of Serbia
The issue that has become very current lately is what are the consequences if a citizen of the Republic of Serbia deregisters his/her residence in the Republic of Serbia due to moving abroad? Does a citizen of the Republic of Serbia who deregisters his/her residence lose the right to posses documents issued by the authorities of the Republic of Serbia?
Article 14 of the Law on Residence and Stay stipulates that a citizen is obliged to deregister his/her residence if he/she emigrates from the Republic of Serbia abroad. Also, Article 19 of the Law on Residence and Stay stipulates that citizens who go abroad with intention to continuously stay abroad for more than 90 days are obliged to report a temporary stay abroad to the competent authority before leaving.
In this regard, Article 27 of the Law on Residence and Stay stipulates that an individual will be fined in the amount of 10,000 to 50,000 dinars for a misdemeanor if he does not deregister his residence in case of emigration from the Republic of Serbia (Article 14 Paragraph 1 of the mentioned law), as well as if he does not report a temporary stay abroad longer than 90 days or if he does not report a return to the country, according to the Article 19, Paragraphs 1-4. of the mentioned law.
However, the consequences are different for a person who deregisters residence and for a person who registers a temporary stay abroad without deregistering residence in the Republic of Serbia. In the first case, the person practically loses the right to possess almost all documents issued by the authorities in the Republic of Serbia, while in the second case the person keeps all documents, and in the system of competent authorities it is only recorded that the person temporarily resides abroad.
How is it possible that a person who deregisters his/her residence practically loses the right to possess almost all documents issued by the authorities in the Republic of Serbia?
Article 2 of the Law on Identity Card prescribes that every citizen of the Republic of Serbia, older than 16 years of age, has the right to an identity card. Therefore, this means that all citizens of the Republic of Serbia older than 16 have the right to an ID card, regardless of whether they have a permanent residence in the Republic of Serbia.
Furthermore, Article 3 of the Law on Identity Card prescribes that it is the duty of every citizen of the Republic of Serbia who is older than 16 years and who has a permanent residence in the territory of the Republic of Serbia to have an identity card. Also, Article 5 Paragraph 3 of the Law on Identity Card prescribes that a citizen of the Republic of Serbia who has the right to an identity card and does not have a registered residence in the territory of the Republic of Serbia will be issued an identity card based on established residence with a validity of two years.
It is interesting that the Law on Identity Card prescribe the possibility of issuing an identity card on the basis of a determined residence, however, it is unknown whether the competent authorities would in practice actually issue an identity card on the basis of a determined residence.
Although on the basis of the Law on Identity Card it can be concluded that the issuance of an identity card is related only to the citizenship of the Republic of Serbia, in practice there are a large number of conflicting opinions in favor of the interpretation that for the issuance of an identity card is necessary to have it is necessary that the person has a permanent residence in the Republic of Serbia, because otherwise it cannot be issued.
Having in mind the situation in practice, for a citizen of the Republic of Serbia who deregisters his/her residence it becomes difficult, almost impossible to obtain an ID card. The identity card is the basic document based on which other documents are issued (driver’s license, health card, etc.), which leads to the conclusion that a person who does not have an identity card of the Republic of Serbia is practically denied to certain rights.
In fact, a citizen of the Republic of Serbia who has legal basis to have health insurance in the Republic of Serbia, could practically not get a valid health card because the Republic Health Insurance Fund requires the submission of a valid (read or photocopied) ID card, and in case he does not have an ID card , submission of a certificate of residence issued by the Ministry of the Interior. From the stated it follows that although there would be a legal basis for acquiring the status of an insured person in accordance with the provisions of the Law on Health Insurance, a citizen of the Republic of Serbia will be practically unable to exercise the rights provided by health insurance, because a citizen will not be able to obtain a health card without a valid ID card. , ie without residence in the Republic of Serbia.
In practice, the deregistration of residence in the Republic of Serbia not only leads to the loss of most documents of the Republic of Serbia but also leads to the creation of certain obligations.
In that sense, a citizen of the Republic of Serbia who is a non-resident tax resident of the Republic of Serbia is obliged to appoint a tax attorney who would primarily be authorized to receive tax acts, file tax returns, and pay taxes.
Additionally, a citizen of the Republic of Serbia who is a party to civil proceedings who deregisters residence in the Republic of Serbia and has no attorney in the Republic of Serbia would be obliged to appoint a proxy to receive letters in the Republic of Serbia, because if not done, the court will appoint a temporary representative authorized to receive the letter and shall inform the party, i.e. its legal representative.
The Law on Civil Procedure stipulates that it is possible to deliver documents through diplomatic channels or through a competent consular representative or diplomatic representative of the Republic of Serbia who performs consular affairs in a foreign country or through a legal entity internationally registered procedure, however, these possibilities take time, and can lead to delays.
Finally, the Law on General Administrative Procedure stipulates that for a party or legal representative of a party located abroad who does not have a proxy in the Republic of Serbia, the body when sending the first letter, leaves a period not exceeding 30 days to appoint a proxy to receive notifications.
Therefore, the conclusion is that a citizen of the Republic of Serbia is in a rather unfavorable position because he will be able to exercise his rights with difficulty or even not be able to exercise certain rights at all, due to the lack of residence. The right that a citizen of the Republic of Serbia certainly reserves is the right to a travel document.
Article 7 of the Law on Travel Documents prescribes that travel documents are: passport, diplomatic passport, official passport, travel document, as well as travel documents issued based on an international agreement.
The passport is issued, in the prescribed manner, by the police administration or the police station of the Ministry of the Interior in whose territory the residence or stay of the person submitting the request for the issuance of the passport is located.
Persons who apply for a passport through a diplomatic or consular mission of the Republic of Serbia, the passport is issued by the police administration or police station of the Ministry of Interior, in whose territory is the residence of the person applying for a passport, and for persons who do not have registered residence in the Republic of Serbia The passport is issued by the Police Administration for the City of Belgrade of the Ministry of Internal Affairs.
From the stated above it follows that a citizen of the Republic of Serbia without residence in the Republic of Serbia has the right to obtain a passport as a basic travel document. Unlike an ID card, a passport can be obtained based on the fact that the person is a citizen of the Republic of Serbia. The competent state authorities allow such a possibility in practice. However, in such a situation, a person without residence in the Republic of Serbia can submit a request for a passport only in the competent diplomatic – consular mission of the Republic of Serbia, if he/she has a regulated stay abroad.
Taking into account all the above, there are numerous consequences of deregistering residence in the Republic of Serbia. It seems that the generally accepted opinio is that a person who no longer lives in the Republic of Serbia does not need to have personal documents issued by domestic authorities, because he no longer resides in the Republic of Serbia, which is why he has no interest in exercising rights here. The example of issuing a passport as a travel document which is exclusively related to the citizenship of the person, not the registered residence, are excluded from this procedure.
If you have any questions or need additional information, you can contact Danka Draško by email danka.drasko@zslaw.rs , Jovana Jovanović by email jovana.jovanovic@zslaw.rs , lawyers in the law office Živković Samardžić or any of your regular contacts In the office.
Pravne posledice odjave prebivališta u Republici Srbiji
U poslednje vreme je postalo aktuelno pitanje koje su posledice ukoliko državljanin Republike Srbije odjavi prebivalište u Republici Srbiji zbog preseljenja u inostranstvo? Da li državljanin Republike Srbije koji odjavi prebivalište gubi pravo na dokumenta koja izdaju organi Republike Srbije?
Član 14 Zakona o prebivalištu i boravištu propisuje da je građanin dužan da odjavi prebivalište ako se iseljava iz Republike Srbije u inostranstvo. Dodatno, član 19 Zakona o prebivalištu i boravištu propisuje da građani koji odlaze u inostranstvo s namerom da neprekidno borave u inostranstvu duže od 90 dana dužni su da, pre odlaska, nadležnom organu prijave privremeni boravak u inostranstvu.
S tim u vezi, član 27 Zakona o prebivalištu i boravištu propisuju da će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 10.000 do 50.000 dinara kazniti fizičko lice ako ne odjavi prebivalište u slučaju iseljenja iz Republike Srbije (član 14. stav 1. pomenutog zakona), kao i ako ne prijavi privremeni boravak u inostranstvu duži od 90 dana ili ako ne prijavi povratak u zemlju, u skladu sa članom 19. stavom 1-4. pomenutog zakona.
Međutim, različite su posledice za lice koje odjavi prebivalište i za lice koje prijavi privremeni boravak u inostranstvu bez odjave prebivališta u Republici Srbiji. U prvom slučaju, lice praktično gubi pravo da poseduje skoro sve dokumente koje izdaju organi u Republici Srbiji, dok u drugom slučaju lice zadržava sve dokumente, a u sistemu nadležnih organa se samo evidentira da lice privremeno boravi u inostranstvu.
Kako je moguće da lice koje odjavi prebivalište praktično izgubi pravo da poseduje skoro sve dokumente koje izdaju organi u Republici Srbiji?
Član 2 Zakona o ličnoj karti propisuje da pravo na ličnu kartu ima svaki državljanin Republike Srbije, stariji od 16 godina života. Prema tome, iz Zakona o ličnoj karti proizilazi da pravo na ličnu kartu imaju svi državljani Republike Srbije stariji od 16 godina života, bez obzira da li imaju prebivalište u Republici Srbiji.
Dalje, član 3 Zakona o ličnoj karti propisuje da je dužnost svakog državljanina Republike Srbije koji je stariji od 16 godina života i koji ima prebivalište na teritoriji Republike Srbije da ima ličnu kartu. Dodatno, član 5 stav 3 Zakona o ličnoj karti propisuje da će se državljaninu Republike Srbije koji ima pravo na ličnu kartu, a nema prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srbije, izdati lična karta na osnovu utvrđenog boravišta sa rokom važenja od dve godine.
Interesantno je da Zakon o ličnoj karti predviđa mogućnost izdavanja lične karte na osnovu utvrđenog boravišta, međutim, nepoznato je da li bi nadležni organi u praksi zaista izdali ličnu kartu na osnovu utvrđenog boravišta.
Iako se na osnovu Zakona o ličnoj karti može zaključiti da se izdavanje lične vezuje samo za državljanstvo Republike Srbije, u praksi se nailazi na veliki broj oprečnih mišljenja koje idu u prilog tumačenju da je za izdavanje lične karte ipak neophodno da lice ima prebivalište u Republici Srbiji, jer u suprotnom ista ne može biti izdata.
Imajući u vidu stanje u praksi, državljaninu Republike Srbije koji odjavi prebivalište postaje otežano, gotovo onemogućeno da pribavi ličnu kartu. Lična karta je osnovni dokument na osnovu kojeg se izdaju drugi dokumenti (vozačka dozvola, zdravstvena knjižica i sl.) što dovodi do zaključka da je lice koje nema ličnu kartu Republike Srbije praktično uskraćeno da ostvari određena svoja prava.
Naime, državljanin Republike Srbije koji ima osnov da bude zdravstveno osiguran u Republici Srbiji, praktično ne bi mogao da dobije važeću zdravstvenu knjižicu jer Republički fond za zdravstveno osiguranje zahteva podnošenje važeće (očitane ili fokotkopirane) lične karte na uvid, a u slučaju da nema ličnu kartu, podnošenje potvrde o prebivalištu izdatu od strane Ministarstva unutrašnjih poslova. Iz navedenog proizilazi da iako bi postojao pravni osnov za sticanje statusa osiguranika shodno odredbama Zakona o zdravstvenog osiguranja, državljaninu Republike Srbije praktično će biti onemogućeno da ostvariti prava koje zdravstveno osiguranje pruža, jer državljanin neće moći da pribavi zdravstvenu knjižicu (karticu) bez važeće lične karte, odnosno bez prebivališta u Republici Srbiji.
Odjava prebivališta u Republici Srbiji u praksi ne dovodi samo do gubitka većine dokumenata Republike Srbije, već dovodi i do stvaranja određenih obaveza.
U tom smislu, državljanin Republike Srbije koji je poreski nerezedident Republike Srbije je u obavezi da imenuje poreskog punomoćnika koji bi pre svega bio ovlašćen da prima poreske akte, podnosi poreske prijave i plaća porez.
Dodatno, državljanin Republike Srbije koji je stranka u parničnom postupku koji odjavi prebivalište u Republici Srbiji, a nema punomoćnika u Republici Srbiji bi bio dužan da odredi punomoćnika za primanje pismena u Republici Srbiji, jer ako ti ne učini, sud će stranci na njen trošak da postavi privremenog zastupnika ovlašćenog za primanje pismena i o tome će da obavesti stranku, odnosno njenog zakonskog zastupnika.
Zakon o parničnom postupku propisuje da mogućnost dostavljanja pismena diplomatskim putem ili preko nadležnog konzularnog predstavnika ili diplomatskog predstavnika Republike Srbije koji vrši konzularne poslove u stranoj državi ili preko pravnog lica međunarodno registrovanog za obavljanje poslova dostavljanja, međutim, ove mogućnosti iziskuju vreme što dovodi do odugovlačenje postupka.
Na kraju, Zakon o opštem upravnom postupku propisuje da stranka ili zakonski zastupnik stranke koja se nalazi u inostranstvu, a nema punomoćnika u Republici Srbiji, organ pri upućivanju prvog pismena, ostavlja rok koji ne može biti duži od 30 dana da odredi punomoćnika za prijem obaveštenja.
Prema tome, zaključak je da državljanin Republike Srbije dolazi u prilično nepovoljan položaj, jer će prava moći da ostvari uz poteškoće ili čak uopšte neće moći da ostvari određena prava, zbog nepostojanja prebivališta. Pravo koje državljanin Republike Srbije svakako zadržava je pravo na putnu ispravu.
Član 7 Zakona o putnim ispravama propisuje da su putne isprave: pasoš, diplomatski pasoš, službeni pasoš, putni list, kao i putne isprave koje se izdaju na osnovu međunarodnog ugovora.
Pasoš izdaje, na propisan način, policijska uprava ili policijska stanica Ministarstva unutrašnjih poslova na čijem području je prebivalište, odnosno boravište lica koje podnosi zahtev za izdavanje pasoša.
Licima koja zahtev za izdavanje pasoša podnose preko diplomatskog ili konzularnog predstavništva Republike Srbije, pasoš izdaje policijska uprava ili policijska stanica Ministarstva unutrašnjih poslova, na čijem području je prebivalište lica koje podnosi zahtev za izdavanje pasoša, a za lica koja nemaju prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srbije pasoš izdaje Policijska uprava za grad Beograd Ministarstva unutrašnjih poslova.
Iz gore navedenog proizilazi da državljanin Republike Srbije bez prebivališta u Republici Srbiji ima pravo pribavi pasoš kao osnovnu putnu ispravu. Za razliku od lične karte, pasoš je moguće pribaviti samo na osnovu činjenice da je lice državljanin Republike Srbije. Nadležni državni organi dopuštaju takvu mogućnost u praksi. Međutim, u takvoj situaciji, lice bez prebivališta u Republici Srbiji zahtev za pasoš može podneti samo u nadležnom diplomatsko – konzularnom predstavništvu Republike Srbije, pod uslovom da ima regulisan boravak u inostranstvu.
Uzimajući u obzir sve izneto, brojne su posledice odjave prebivališta u Republici Srbiji. Stiče se utisak da je opšteprihvaćen stav da lice koje više ne živi u Republici Srbiji nema potrebu da poseduje lične dokumente izdate od strane domaćih nadležnih organa, jer u Republici Srbiji više ne prebiva, zbog čega nema ni interes da ovde ostvaruje prava. Od ovakvog postupanja izuzeto je primera radi izdavanje pasoša kao putne isprave koja se isključivo vezuje za državljanstvo lica, a ne prijavljeno prebivalište
Ukoliko imate bilo kakvih pitanja ili su Vam potrebne dodatne informacije možete se obratiti Danki Draško na email danka.drasko@zslaw.rs, Jovani Jovanović na email jovana.jovanovic@zslaw.rs, advokatima u advokatskoj kancelariji Živković Samardžić ili bilo kom Vašem redovnom kontaktu u kancelariji.
- Published in Client Updates
What does the draft Law on Digital Assets bring?

The Ministry of Finance of the Republic of Serbia has published the Bill (Legal draft) of the Law on Digital Property („Draft“) with an invitation to the professionals and interested citizens to participate in the consultations that will take place in the period from October 13, 2020 to October 28, 2020.
The Draft aims to regulate the issuance and secondary trade in digital assets (“crypto-assets”), but also the provisions of services related to digital assets. In this way, Serbia should become one of the few countries that regulate digital property by special regulations.
In addition, it is worth mentioning that the Draft regulates a pledge on digital property, but also introduces special actions and measures to prevent money laundering and terrorist financing, in connection with digital property.
Here is a brief overview of the most important solutions from Draft:
Defining Digital Assets and Virtual Currencies
Digital Assets is defined as a digital record of value that can be digitally bought, sold, exchanged or transferred and which can be used as a means of exchange or for investment purposes.
Virtual currency is defined as a type of digital asset that is not issued and whose value is not guaranteed by the Central bank or other public authority, which is not necessarily tied to a legal tender, has no legal status of money or currency, but is accepted by individuals or legal entities and it can be bought, sold, exchanged, transmitted and stored electronically.
The provisions of the Draft Law do not apply to “mining” and transactions within limited networks
The law does not apply to: 1) transactions with digital assets if they are performed exclusively within a limited network of persons who accept these digital assets; 2) Acquisition of digital assets by participating in the provision of computer transaction confirmation service (“minning”). Mining is allowed but the provisions of this Draft do not apply to property acquired in this way, however, persons who acquire property in this way may dispose it through Digital property service providers in which case the Law applies, (or through the OTC market).
Who can provide digital asset services and what are those services?
Only a company registered in the Republic of Serbia can be a Provider of services related to digital assets (“Provider”). Registered Providers may perform some or all of the following: receiving, transferring and executing orders relating to the purchase and sale of digital assets on behalf of third parties; services for the purchase and sale of digital assets for cash and/or funds in the account and/or electronic money; digital asset exchange services for other digital assets; storage and administration of digital assets for the account of users of digital assets and related services; services related to the issuance, offer and sale of digital property, with the obligation to purchase it, or without that obligation; keeping a register of pledges on digital property; digital asset acceptance/transfer services; digital asset portfolio management
The draft regulates in more detail the procedure for obtaining a permit from the competent authority to perform activities as Provider. Also prescribes the amounts of roles, the manner of registration, the election of members, the personnel organization and general acts of Provider, as well as status changes and termination of the license.
Who can be a counselor?
The Draft does not prescribe the obligation for a person who wants to engage in advisory activities to obtain a permit from the competent authority, but he can do so. If a person does not obtain a permit, he is obliged to inform each of his users, as well as to indicate it on his website. This activity can be performed by companies, entrepreneurs or persons who, in business form, perform the activity of a free profession.
Issuance of digital assets and their marketing
Whoever wants to issue digital assets can do so as an Issuer through a few steps. First, it compiles a “white paper” and obtains permission from the supervisory authority to publish it. The white paper contains prescribed elements, and the issuer is responsible for untruthfulness, as well as the independent auditor in the part of the financial report which is an integral part of the white paper, as well as a third party if he has taken responsibility for the accuracy of any white paper elements. The issuer must publish a white paper on his website before the initial offer of digital property. Access is public and free, without registration or giving a statement of acceptance of the limitation of legal liability. The publisher may also advertise the sale on his website, but only in accordance with the provisions of the Law. The start of registration and payment of digital property begins no later than 30 days from the date of publication of the “white paper”. payments are made in cash, digital assets or in the services of the acquirer of property – e.g. by transferring digital assets, if acquired by mining (“minning”). After a successful initial sale, the issuer notifies the competent authority. If the “white paper” is not approved, it is possible to advertise the sale of such digital assets, but with the obligatory indication that the white paper is not approved.
Secondary trading in digital assets for which “white paper” has been issued and for which no “white paper” has been issued is allowed. It is performed by a Provider who is registered as the organizer of the platform. OTC trading is also allowed for the use of transactions under the OTC market (without platforms). The contracting parties are not obliged to use the services of the providers.
Virtual assets as an investment in the share capital of a company
Virtual currencies cannot be used as a cash investment in a company. Non-monetary contributions to the company may be in digital tokens not related to the provision of services or performance of work. Extremely non-monetary contributions to the partnership and limited partnership may also be in digital tokens related to the provision of services or performance of work.
Digital asset protection
Provider is prohibited from:
Pledging or alienating the digital property without prior written authorization; executes user orders in a manner that is not in accordance with Law and the acts of the supervisory body, ie the acts of the platform organizer; buys, sells or lends for its own account the same digital property that is the subject of the user’s order before acting on the user’s order; charges commissions and other fees from the digital assets that keeps and administers; encourages users to perform transactions frequently solely for the purpose of charging a commission. The provider is obliged to conclude a contract with the user of digital property which determines the rights and obligations of the contracting parties, as well as other conditions which the provider services.
Virtual currency service providers are obliged to submit to the Central bank:
Data on entrepreneurs and legal entities that are holders of virtual currencies, in addition to company identification data and the date of establishment and termination of business with the virtual currency holder and the address of the virtual currency used or used for the currency transaction.
Provider is obliged to act in accordance with the regulations governing the protection of personal data when collecting and processing personal data (GDPR).
Pledge on digital assets
The Draft specifically prescribes the possibility of establishing a pledge on digital property, prescribes mandatory elements of the pledge agreement – mandatory written or electronic form, but also the possibility of concluding as “Smart contract”.
Pledge is acquired by registration in the register kept by the Provider. This indicates that the legislator did not decide to form a central register of pledges on digital property. The register maintained by the Provider is public and accessible to all.
The Settlement of pledge can also be done by public bidding. It is especially stated that the pledge creditor becomes a secured creditor after initiating bankruptcy over the pledge debtor.
Supervision
Supervision over the implementation of the Law, as well as the Law on Prevention of Money Laundering and Terrorist Financing over digital service Providers, is carried out by the Central Bank of Serbia and the Securities Commission, through indirect (collection and analysis of reports and other documentation and data submitted by the supervised entity) and direct supervision (inspection of business books and other documentation and data of the subject of supervision). For all additional questions related to this topic, feel free to contact the lawyers Sava Pavlović, sava.pavlovic@zslaw.rs and Tihomir Vlaović, tihomir.vlaovic@zslaw.rs or your regular contact at the Law Office Živković Samardžić.
Šta donosi nacrt Zakona o digitalnoj imovini?
Ministarstvo finansija Republike Srbije objavilo je Nacrt Zakona o digitalnoj imovini sa pozivom stručnoj javnosti i zainteresovanim građanima da učestvuju u konsultacijama koje će se odvijati u periodu od 13. oktobra 2020. godine do 28. oktobra 2020. godine.
Zakon, čiji je nacrt objavljen, ima za cilj da reguliše izdavanje i sekundarnu trgovinu digitalnom imovinom („crypto-assets“), ali i pružanje usluga povezanih s digitalnom imovinom. Na ovaj način, Srbija bi trebalo da postane jedna od malobrojnih država koje posebnim propisima regulišu digitalnu imovinu.
Osim toga, vredno pomena je i to da Nacrt predviđa mogućnost uspostavljanja zaloge na digitalnoj imovini, ali i to da Nacrt uvodi posebne radnje i mere za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a u vezi s digitalnom imovinom.
U nastavku pružamo kratak pregled najvažnijih rešenja koje Nacrt predviđa.
Definisanje Digitalne imovine i Virtuelne valute
Nacrt, između ostalog, sadrži i definicije Digitalne imovine,tj.virtuelne imovine – to je digitalni zapis vrednosti koji se može digitalno kupovati, prodavati, razmenjivati ili prenositi i koji se može koristiti kao sredstvo razmene ili u svrhu ulaganja. Ne podrazumevaju se ovim digitalni zapisi valuta koje su zakonsko sredstvo plaćanja i drugu finansijsku imovinu koja je uređena drugim zakonima.
Dodatno, Virtuelna valuta je definisana kao vrsta digitalne imovine koju nije izdala i za čiju vrednost ne garantuje centralna banka, niti drugi organ javne vlasti, koja nije nužno vezana za zakonsko sredstvo plaćanja i nema pravni status novca ili valute, ali je fizička ili pravna lica prihvataju kao sredstvo razmene i može se kupovati, prodavati, razmenjivati, prenositi i čuvati elektronski.
Odredbe Nacrta zakona se ne primenjuju na „rudarenje“ i transakcije u okviru ograničenih mreža lica
Zakon se ne primenjuje na: 1) transakcije s digitalnom imovinom ako se vrše isključivo u okviru ograničene mreže lica koja prihvataju tu digitalnu imovinu; 2) Sticanje digitalne imovine učestvovanjem u pružanju usluge računarskog potvrđivanja transakcija (rudarenje „minning“, naime rudarenje jeste dozvoljeno ali se na imovinu stečenu tim putem ne primenjuju odredbe ovog nacrta zakona, međutim, lica koja na taj način steknu imovinu mogu njome raspolagati preko pružaoca usluga u vezi sa digitalnom imovinom u kom slučaju se primenjuje Zakon, a mogu i preko OTC tržišta).
Ko može da pruža usluge povezane sa digitalnom imovinom i koje su to usluge?
Pružalac usluga u vezi sa digitalnom imovinom može biti samo privredno društvo registrovano u Republici Srbiji. Registrovani pružaoci mogu obavljati neke ili sve od sledećih radnji: prijem, prenos iizvršenje naloga koji se odnose na kupovinu i prodaju digitalne imovine za račun trećih lica; usluge kupovine i prodaje digitalne imovine za gotov novac i/ili sredstva na računu i/ili elektronski novac; usluge zamene digitalne imovine za drugu digitalnu imovinu; čuvanje i administriranje digitalne imovine za račun korisnika digitalne imovine i sa tim povezane usluge; usluge u vezi sa izdavanjem, ponudom i prodajomdigitalne imovine, sa obavezom njenog otkupa (pokroviteljstvo) ili bez te obaveze (agentura); vođenje registra založnog prava na digitalnoj imovini; usluge prihvatanja/prenosa digitalne imovine; upravljanje portfoliom digitalne imovine; organizovanje platforme za trgovanje digitalnom imovinom.
Nacrt detaljnije uređuje proceduru pribavljanja dozvole nadležnog organa za obavljanje delatnosti povezane sa digitalnom imovinom, ali propisuje i visine uloga, način registracije, izbor članova, kadrovsku organizaciju, opšte akte pružaoca usluga povezanih sa digitalnom imovinom, njihove statusne promene, registar pružaoca usluga povezanih sa digitalnom imovinom i prestanak važenja dozvole.
Ko može biti pružalac savetodavnih usluga?
Nacrt zakona ne propisuje obavezu licu koje želi da se bavi savetodavnom delatnošću da pribavlja dozvolu nadležnog organa, ali to može učiniti ukoliko želi. Ako lice ne pribavi dozvolu, dužno je svakom svom korisniku to da saopšti, kao i da naznači na svom Internet sajtu. Ovom delatnošću se mogu baviti privredna društva, preduzetnici i fizička lica koja u vidu zanimanja obavljaju delatnost slobodne profesije.
Izdavanje digitalne imovine i njeno plasiranje na tržište
Lice koje želi da izda digitalnu imovinu može to učiniti kao Izdavalac kroz nekoliko koraka. Prvo, sačinjava „beli papir“ i pribavlja dozvolu nadzornog organa da ga objavi. Beli papir sadrži propsiane elemente, a za neistinitost odgovara izdavalac, ali i nezavisni revizor u delu finansijskog izveštaja koji je sastavni deo belog papira, kao i treće lice ako je preuzelo odgovornost za tačnost nekog od elemenata belog papira. Izdavalac mora objaviti beli papir na svojoj internet stranici pre inicijane ponude digitalne imovine, pristup mora biti bez registracije, davanje izjave o prihvatanju ograničenja pravne odgovornosti, niti sme podleći nekoj naknadi. Izdavalac može i oglašavati prodaju na svom Internet sajtu, ali samo u skladu sa odredbama Zakona.
Početak upisa i uplate digitalne imovine počinje najkasnije 30 dana od dana objave „belog papira“ (sadrži podatke o izdavaocu digitalne imovine, digitalnoj imovini i rizicima povezanih s digitalnom imovinom), a uplate se vrše u novčanim sredstvima, digitalnoj imovini ili u uslugama sticaoca imovine – npr. prenosom digitalne imovine, ako je stečena rudarenjem („minning“). Nakon uspešne inicijalne prodaje, izdavalac obaveštava nadležni organ. Ukoliko „beli papir“ nije odobren, moguće je oglašavati prodaju i takve digitalne imovine, ali uz obavezno naznačenje da nije odobren beli papir.
Sekundarno trgovanje digitalnom imovinom za koju je izdat i za koju nije izdat „beli papir“ je dozvoljeno, vrši ga Pružalac usluga povezanih sa digitalnom imovinom koji je za to registrovan kao organizator platforme. OTC trgovanje je takođe dozvoljeno i za korišćenje transakcija na OTC tržištu (bez platformi), ugovorne strane nisu dužne da koriste usluge pružaoca usluga povezanih sa digitalnom imovinom.
Virtuelna imovina kao ulog u osnovni kapital privrednog društva
Virtuelne valute se ne mogu unositi kao novčani ulog u privredno društvo. Nenovčani ulozi u privredno društvo mogu biti u digitalnim tokenima koji se ne odnose na pružanje usluga ili izvršenje rada, izuzetno nenovčani ulozi u ortačko i komanditno društvo mogu biti i u digitalnim tokenima koji se odnose na pružanje usluga ili izvršenje rada.
Zaštita digitalne imovine
Pružaocu usluga povezanih s digitalnom imovinom je zabranjeno da zalaže ili otuđuje digitalnu imovinu korisnika bez njegovog prethodnog pisanog ovlašćenja; izvršava naloge korisnika na način koji nije u skladu s ovim nacrtom Zakona i aktima nadzornog organa, odnosno aktima organizatora platforme; kupuje, prodaje ili pozajmljuje za sopstveni račun istu digitalnu imovinu koja je predmet naloga korisnika pre postupanja po nalogu korisnika; naplaćuje provizije i druge naknade iz digitalne imovine koju čuva i kojom administrira; podstiče korisnike na učestalo obavljanje transakcija isključivo radi naplate provizije. Pružaoc usluga povezanih sa digitalnom imovinom dužan je da sa korisnikom digitalne imovine zaključi ugovor kojim se utvrđuju prava i obaveze ugovornih strana, kao i ostali uslovi pod kojima pružalac usluga povezanih s digitalnom imovinom pruža usluge.
Pružaoci usluga povezani sa virtualnim valutama dužni su dostaviti NBS-u podatke o preduzetnicima i pravnim licima koji su imaoci virtualnih valuta i to pored identifikacionih podataka društva i datum uspostavljanja i prestanka poslovnog odnosa s imaocem virtuelnih valuta, kao i datum druge promene povezanih s tim poslovnim odnosom; vrstu usluge; adresu virtuelnih valuta koju koristi odnosno koju je koristio za transakciju valuta, kao i ostale podatke na zahtev NBS.
Pružalac usluga povezanih sa digitalnom imovinom je dužan pri prikupljanju i obradi podataka o ličnosti postupa u skladu sa propisima koji uređuju zaštitu podataka o ličnosti.
Zaloga na digitalnoj imovini
Zakon posebno propisuje mogućnost zasnivanja založnog prava na digitalnoj imovini, propisuje obavezne elemente ugovora o zalozi, obaveznu pismenu ili elektronsku formu, ali i mogućnost zaključenja tzv. „pametnog ugovora“.
Založno pravo se stiče upisom u registar koji vodi pružalac usluga povezanih sa digitalnom imovinom, i to kod onog pružaoca koji zalogodavcu administrira digitalnu imovinu, što ukazuje da se zakonodavac nije opredelio za formiranje objedinjenog registra zaloga na digitalnoj imovini. Registar koji vodi pružalac usluge je javan i dostupan svima.
Priroda zaloge na virtuelnoj imovini i namirenje iz nje regulisani su postojećim propisima kojima se reguliše zaloga, a namirenje se može vršiti i javnim nadmetanjem. Posebno je naznačeno da založni poverilac postaje razlučni poverilac nakon pokretanja stečaja nad založnim dužnikom.
Nadzor
Nadzor nad sporvođenjem Zakona, kao i Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma nad pružaocem usluge povezane sa digitalnom imovinom, sprovode NBS i Komisija HOV, kroz posredan (prikupljanjem i analizom izveštaja i druge dokumentacije i podataka koje subjekt nadzora dostavlja nadzornom organu) i neposredan nadzor (uvidom u poslovne knjige i drugu dokumentaciju i podatke subjekta nadzora).
Za sva dodatna pitanja u vezi sa ovom temom, kontaktirajte advokate Savu Pavlovića, sava.pavlovic@zslaw.rs, Tihomira Vlaovića, tihomir.vlaovic@zslaw.rs, ili vaš redovan kontakt u Advokatskoj Kancelariji Živković Samardžić.
- Published in Client Updates
- 1
- 2