Predlog Zakona o agencijskom zapošljavanju

by ZS Law

Vlada Republike Srbije je dana 01.08.2019. godine usvojila Predlog zakona o agencijskom zapošljavanju (u daljem tekstu: „Predlog zakona“). Ovim Zakonom u budućnosti će biti regulisana oblast zapošljavanja putem agencija koja je na tržištu rada zastupljena već dugi niz godina, ali do sada u Srbiji nije bila pravno regulisana. Jedan od razloga za usvajanje Predloga zakona je i harmonizacija pravnih propisa Republike Srbije sa međunarodnim izvorima prava i posledica je evropskih integracija i procesa pridruživanja Srbije Evropskoj uniji.  

Narodna skupština RS je još 20. februara 2013. godine usvojila Zakon o potvrđivanju Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 181 o privatnim agencijama za zapošljavanje, dok je Nacrt Zakona usvojen i radi usklađivanja sa Direktivom EU 2008/104/EZ o radu preko agencije za privremeno zapošljavanje (u daljem tekstu: „Direktiva“).

Cilj Direktive je uspostavljanje nediskriminatornog (načelo jednakog postupanja) i transparentnog okvira za zaštitu radnika koji su angažovani preko agencija za privremeno zapošljavanje, a predstavlja legislativni odgovor na uočenu raznolikost tržišta rada i industrijskih odnosa,kao i potrebu poslodavaca za uspostavljanje fleksibilnosti u radu.

Predlog zakona koji je Vlada Republike Srbije usvojila reguliše jednak tretman zaposlenih koji zaključuju ugovor o radu na određeno ili na neodređeno vreme sa Agencijom za privremeno zapošljavanje (u daljem tekstu: „Agencija“) koja potom zaključuje ugovor o ustupanju zaposlenih sa poslodavcem korisnikom.

Cilj Predloga zakona jeste izjednačavanje prava i obaveza zaposlenih koji imaju zaključen ugovor o radu sa Agencijom sa zaposlenima koji imaju zaključen ugovor o radu neposredno sa Poslodavcem, kao i decidno definisanje uslova za dobijanje dozvole za rad Agencija i uslova za ustupanje zaposlenih. 

Objavljivanje nacrta zakona izazvalo je među socijalnim partnerima- predstavnicima poslodavaca i predstavnicima zaposlenih (sindikatima) razna neslaganja, kako ideološka, tako i pravna. Socijalni partneri su se jedino složilioko toga da oblast zapošljavanja putem agencija treba da bude pravno regulisana i da ne treba više da bude u sivoj zoni zakonodavstva. Upravo zbog toga što ovo pitanje nije bilo regulisano,u praksije dolazilo do raznih zloupotreba prava radnika. Radnicima su bila uskraćena osnovna prava- pravo na godišnji odmor, pravo na privremenu sprečenost za rad usled bolesti, pravo na zaradu, kao i mnoga druga prava. 

Predstavnici sindikata su prilikom obraćanja javnosti izuzetno negativno reagovali na nacrt zakona. Svoje nezadovoljstvo posebno su istakli u odnosu na član 14.kako nacrta, tako i Predloga zakona koji propisuje ograničenja zaključivanja ugovora o ustupanju zaposlenih. Konkretno, sindikati su nezadovoljni ograničenjem da broj ustupljenih zaposlenih u radnom odnosu na određeno vreme kod poslodavca korisnika ne može biti veći od 10 % od ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca korisnika u trenutku zaključenja ugovora o ustupanju zaposlenih. Sindikati ističu da se navedeno ograničenje odnosi isključivo na zaposlene koji sa Agencijom imaju zaključen ugovor na određeno vreme, dok zaposlene koji sa agencijom imaju zaključen ugovor na neodređeno vreme, poslodavac može angažovati bez ograničenja. Ističu da navedeno ograničenje od 10 % od ukupnog broja zaposlenih treba da se odnosi na sve zaposlene koji imaju ugovor o radu sa Agencijom, odnosno i na zaposlene koji sa Agencijom imaju zaključen ugovor o radu na neodređeno vreme. 

Stav sindikatajeste da će na ovaj način doći do zloupotreba, te da će poslodavci većinu radnika angažovati preko Agencije, odnosno da  poslodavci ubuduće sa većinom zaposlenih neće neposredno zaključivati ugovore o radu. Sindikati posebno izražavaju sumnju da će Agencije uredno izvršavati svoje ugovorne obaveze prema zaposlenima, odnosno da zaposlenima neće uredno isplaćivati zaradu, te smatraju da je propust Predloga zakona što ne predviđa obavezu Agencija da prilikom osnivanja obezbede bankarsku (finansijsku) garanciju. Često možemo da čujemo u javnosti da će ustupljeni radnici i dalje biti tretirani kao „moderno roblje“, odnosno kao „roba“ koja se iznajmljuje, te da će njihov status kod poslodavca korisnika i dalje biti nesiguran i neizvestan, kao i da zbog osećaja da „ne pripadaju“ poslodavcu neće biti motivisani da svoj rad obavljaju efikasno što će se direktno odraziti na produktivnost poslodavaca, pa samim tim i na privredu države (što je, kako navode, razlog što su skandinavske zemlje odustale od donošenja ovakog zakona).

Sa druge strane, poslodavci kritikuju navedeni član 14 Predloga zakona, ali iz svog ugla gledanja, koji se dijametralno razlikuje od stava sindikata. Poslodavci smatraju da, kao privatni subjekti, treba da imaju slobodu da donose poslovne odluke koje će biti u skladu sa fleksibilnošću rada i željom za postizanjem što veće ekonomske efikasnosti, jer oni snose odgovornost svog poslovanja. Zbog navedenog ograničenja od 10%, većina poslodavacaističe da će ubuduće biti primorani da angažuju lica preko omladinskih zadruga, na koje se ne primenjuje Predlog zakona, kao i da zaključuju ugovore o privremenim i povremenim poslovima, koji predstavljaju ugovore van radnog odnosa i ne garantuju radnicima sva prava koja predviđa Zakon o radu. Posledice primene Predloga zakona posebno će snositi multinacionalne kompanije, odnosno velika privredna društva koja većinu svojih radnika angažuju preko Agencija. 

Postavlja se pitanje šta zaista donosi Predlog zakona. Pravnom analizom Predloga zakona uočavamo prednosti, ali i nedostatke koji se mogu odraziti prilikom primene u praksi. 

Predlog zakona u svom prvom članu propisuje da se zakonom uređuju prava i obaveze zaposlenih koji zaključuju ugovor o radu sa Agencijom. Dosadašnja praksa je bila različita, tako da su Agencije sa angažovanim licimamogli da zaključe i ugovor o privremenim i povremenim poslovima, pa se često isticaloda su lica angažovana preko agencijaobespravljena. Predlog zakona će rešiti ovaj problem tako što izričito propisuje da Agencije sa zaposlenima zaključuju ugovor o radu na određeno ili na neodređeno vreme. Takođe, član 16. koji reguliše trajanje ustupanja propisuje da agencija zaposlenog na određeno vreme može da ustupi na rad kod poslodavca korisnika u slučajevima i u trajanju utvrđenom za zasnivanje radnog odnosa na određeno vreme u skladu sa zakonom kojim se uređuje rad. Predlog zakonana ovaj način nastoji da spreči zloupotrebe instituta zasnivanja radnog odnosa na određeno vreme, pozivajući se i usklađujući se sa Zakonom o radu. 

Član 18. Predloga zakona garantuje zaposlenima za vreme privremenog obavljanja poslova kod poslodavaca korisnika pravo na jednake uslove rada koje ima i uporedni zaposleni kod poslodavca korisnika, kao što su trajanje i raspored radnog vremena, naknada zarade, godišnji odmor itd. 

Uporedni zaposleni jeste institut koji uvodi Predlog zakona, i čije definisanje u Predlogu zakona, ostavlja prostor za različita tumačenja, diskusiju i primedbe. Definicija uporednog radnika sadrži formulaciju „zaposleni koji je u radnom odnosu kod poslodavca korisnika koji obavlja ili bi obavljao iste poslove..“ Ovakva formulacija je suvišna i prema našem mišljenju može da prouzrokuje razne dileme u praksi. Takođe, nameće se i pitanje kako primeniti navedeni institut ukoliko kod poslodavca korisnika ne postoji uporedni zaposleni, kako je definisan u Predlogu zakona. 

U Predlogu zakona je ova situacija – kada ne postoji uporedni zaposleni kod poslodavca korisnika regulisana tako što je predviđeno da se ustupljenom zaposlenom ne može odrediti niža osnovna zarada od osnovne zarade zaposlenog kod poslodavca korisnika u istom stepenu stručne spreme, odnosno nivou kvalifikacija. 

Postavlje se pitanje šta se dešava ako poslodavac korisnik nema isti stepen stručne spreme, odnosno nivo kvalifikacija kao ustupljeni zaposleni. Sa druge strane, članom 2 stav 5 Predloga zakona unose se dodatni problemi u praksi ukoliko poslodavac korisnik ima samo visoko kvalifikovane zaposlene koji obavljaju kompleksne poslove, na izuzetno odgovornim pozicijama, za koje primaju visoke zarade, a preko agencije se angažuje lice koje ima isti stepen stručne spreme kao zaposleni koji je na nekoj rukovodećoj poziciji, ali ustupljeni zaposleni se angažuje za rad na administrativnim poslovima, primera radi, te je sasvim očekivano da će zarada biti niža nego zarada na rukovodećoj poziciji imajući u vidu vrstu i složenost posla i odgovornost zaposlenog. Međutim, iz stava 5 člana 2 Predloga zakona proizlazi da poslodavac korisnik ima jasno definisano ograničenje da ustupljenom zaposlenom mora da obezbedi istu osnovnu zaradu kao zaradu kod poslodavca korisnika u istom stepenu stručne spreme, odnosno nivou kvalifikacije. 

Svakako ovako definisano ograničenje neće biti primenljivo u praksi i izazvaće niz problema. Ukoliko ne postoji uporedni zaposleni, Poslodavac korisnik bi trebalo da ima diskreciono pravo da odredi iznos osnovne zarade ustupljenom zaposlenom s obzirom na vrstu i stepen stručne spreme, kao i na složenost i odgovornost na poslovima za koje je angažovan.

Predlog zakona reguliše i pitanje otkaza ugovora o radu – zbog razloga nastalih kod poslodavca korisnika (član 23 Predloga zakona). Poslodavcu korisniku je ovim članom nametnuta obaveza da dostavi Agenciji sve potrebne dokaze radi utvrđivanja okolnosti koje predstavljaju osnov za otkaz. Na taj način poslodavac koisnik praktično sprovodi ceo postupak povodom otkaza ugovora o radu, dok Agencija donosi rešenje o otkazu na osnovu dokaza koje je poslodavac korisnik prikupio. S druge strane, u slučaju nezakonitog otkaza ustupljeni zaposleni ima pravo da pokrene radni spor protiv Agencije. Na kraju, posebna razlika Predloga zakona u odnosu na Zakon o radu jeste da Predlog zakona ne predviđa vraćanje na rad zaposlenog, kao meru koju sud može da izrekne u slučaju nezakonitog otkaza.

Zaštita ustupljenih zaposlenih i njihova ravnopravnost za zaposlenima kod poslodavca korisnika se dovodi u pitanje i u slučaju zlostavljanja na radu. Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu („Sl. Glasnik RS“, br. 36/2010) predviđa da se za zlostavljanje može tužiti samo poslodavac – a u ovom slučaju ustupljenom zaposlenom je poslodavac Agencija, dok zlostavljanje može da pretrpi kod poslodavca korisnika. Ovo je samo jedan primer kako će u budućnosti biti potrebno usklađivanje i ostalih zakonskuh propisa kako bi se obezbedila jednakost ustupljenih zaposlenih i zaposlenih kod poslodavca. 

Što se tiče ograničenja od 10%, posmatrajući uporednopravno zakonodavstvo, većina država Jugoistočne Evrope ne predviđa ovakvo ograničenje, osim Slovenije i Bugarske. U Bugarskoj je maksimalni broj ustupljenih zaposlenih ograničen na do 30% od ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca korisnika.U Sloveniji je ograničen jedino broj ustupljenih zaposlenih koji imaju zaključen ugovor o radu na određeno vreme i to na 25% od ukupnog broja zaposlenih, a od bilo kakvog ograničenja su izuzeti poslodavci koji zapošljavaju 10 ili manje zaposlenih.

***

Svakako je pozitivno što se na ovaj način usklađuje zakonski okvir sa međunarodnim standardima MOR i EU i uređuje ova oblast sa namerom da se zaštiti i ustupljeni zaposleni. Preostaje da sačekamo usvajanje Zakona i da vidimo kroz praksu šta će nam doneti novi Zakon, pre svega da li će se poslodavci opredeliti za angažovanje lica preko omladinskih zadruga kada god je moguće, da li će i u kojoj meri usvajanje Zakona uticati na rad Agencija i kako će se u praksi primenjivati tzv. outsourcing ili contracting out, odnosno korišćenje spoljnih izvora poslovnih usluga i rada, odnosno da li će se zaista ostvariti proklamovani ciljevi iz Direktive i Predloga zakona.

Ukoliko imate bilo kakvih pitanja ili su vam potrebne dodatne informacije na temu Zakona o agencijskom zapošljavanju radnika, možete se obratiti Ani Popović, Partner u Živković Samardžić ili Teodori Budanović, Advokat pripravnik u Živković Samardžić advokatskoj kancelariji.